Pripremam konja za sat rekreativnog jahanja, za djevojčicu od 12 godina koja već duže vrijeme dolazi kod nas u Udrugu jahati i družiti se s konjima. Način na koji se odnosi prema konjima, njen dodir ruke i nježno naslanjanje glave uz konjski vrat sugeriraju da ta djevojčica ima više životinjskih nego ljudskih prijatelja. Toplina konja, prisnost koju osjećaš dok konj spušta glavu na tvoje rame, utisak da te životinja pozorno sluša dok joj pričaš svoje probleme utječu na to da konj pruža utjehu za svakodnevne životne prepreke i poteškoće. Kada se nađem u takvoj situaciji, uzmem konja i uputim se u laganu šetnjicu po šumi. Slušam zvuk kopita prigušen lišćem i zvuk žvakanja trave,preko dlana na vratu konja primam toplinu njegovog tijela, a barem jedno konjsko uho je uvijek usmjereno prema meni te upija moje jadikovke. Pola sata je dovoljno da sva negativna energija iscuri i tada shvatite da ste se taj tren prvi put u danu zaista opustili i udahnuli punim plućima. Stres se tada čini kao stran i dalek pojam, a ne dio svakodnevice. Interakcija sa životinjama odvlači vas u neku drugu sferu života gdje se svakodnevni problemi čine nebitni, a jedino bitno je ono što vas taj tren ispunjava – bliskost sa životinjom.
Djevojčica lagano prstima prelazi po vratu konja, pogled joj je dalek i nedefiniran, usta obješena i tužna. Zbunjena sam. Budući da je Ona inače zbilja veselo i energično dijete, ova nagla promjena raspoloženja me navodi da pomislim kako nešto nije u redu s njom. Inače poduži opis svega što je radila prošli tjedan i kako je bilo u školi sveo se na nekoliko šturih rečenica. Pokušavam izvući poneku informaciju, no ona je tako daleka i odsutna da se borim i s najosnovnijom komunikacijom. Inače iskreno dijete prepuno pitanja o životinjama i konjima, dijete koje je još uvijek zaista dijete i koje se ne pretvara da je odraslije nego što je pretvorilo se u praznu ljušturu u samo nekoliko dana. Šutim i puštam je da sama progovori, no šutnja ju je zarobila i stisnula čeličnim stiskom. Pomislim kako će sigurno živnuti čim sjedne na konja. Jahanje je njena velika ambicija i ljubav, a na koncentraciji koju pokazuje u učenju mogli bi joj pozavidjeti čak i mnogo stariji od nje. Upitam je da li je spremna uzjahati, obožavam raditi s njom i jedva čekam da počnemo. Okreće glavu i lagano se odmiče od konja. Jedna suza kapne niz bradu i ja odmah priskočim do nje. Hoću li ja ikad više moći jahati, kroz suze me pita moja mala prijateljica. Šokirano je gledam i ne shvaćam pitanje. Pa naravno da hoćeš, upravo se trebamo popeti na konja, od kud ti takva ideja da ne možeš jahati? Pogleda me suznim očima i uočavam da se zacrvenila. Nikako ne mogu pohvatati konce. Zagrlim je jednom rukom i kažem da je Sokol već nestrpljivo čeka da uzjaše čim mi objasni problem. Pita me imam li Facebook profil. Odgovaram potvrdno iako te društvene mreže smatram gubljenjem vremena i pogotovo potencijalno negativnom stvari za klince. Objavila sam sliku s prošlog jahanja na fejsbuku i gotovo pola razreda mi je napisalo u komentar da će konj umrijeti poda mnom koliko sam debela. Čak su rekli da svinja jaše po konju. Imam preko 20 komentara kako mučim jadnu životinju. Bijes koji sam taj tren osjetila je nemjerljiv riječima.
Uz to što curica zbilja nije debela, i što je najbolji učenik kojeg imam, osjećajno je i nježno biće koje nikom ne bi reklo krivu riječ, a čak se i konju ispriča ako smatra da je bila pregruba prema njemu. Kontroliram svoj bijes i glumim da me ova ispovijed nije previše pogodila. Čak se i nasmijem i kažem, dovedi bilo kojeg zlobnika s fejsbuka ovdje kod nas u pravi svijet na pravog konja pa bi vidjeli kao je prava faca! Lako se skrivat iza svog pametnog telefona, da ih vidim kako bi hendlali s konjem! Sigurno ni upola dobro kao ti. I da znaš, kad bi vidjeli kako ti te rajterice super stoje nitko se više ne bi usudio reći da si debela. Maleni smiješak proviruje i ona odgovara, ma imaš pravo i ovako su mi oni nebitni u životu, samo sam zbilja pomislila da sam konju preteška. Pogledam je s neodobravanjem i pitam da li je pročitala onu knjigu o konjima koju sam joj dala prošli vikend i u kojoj je lijepo opisano koliku težinu konj može nositi. Sada se malo posramila a ja sigurno odgovaram, znaš nisi ni upola toliko teška te joj trzajem ruke joj sugeriram da se popne na konja. Taj sat je bila bolja no ikad i kasnije mi je šapnula, znaš, pokazat ću ja njima što znači biti jahač!
blog: Matea Kovač
