Iz laganog drijemeža budi me skretanje autobusa. Odljepljujem jedno pa drugo oko i odmah živnem: uskoro sam na imanju! Još nekoliko kratkih minutica protiču; trljam oči, rastežem se i na stanici Grahovec istrčavam iz praznog busa uz veseli pozdrav vozaču koji je već navikao na povećanu količinu mladih na većinom praznoj liniji 280. Duboko udišem prohladni, sada već proljetni zrak i s lakoćom ustanovim kako nema ljepšeg početka dana od ovog. Osam je sati i dan se budi, cesta je pusta, polja i livade još su presvučene maglicom i sve ima neku mističnu notu.
i
Lagano pjevušim i odzdravljam psima koji me svaki put pozdravljaju neumornim lavežom koji jedini prekida mir i spokoj Šimunčevečke ceste. Nevjerojatno je da ovo mjesto leži svega 15 minuta od Zagreba. Drugi svijet u kojem vrijede druga pravila. Svijet u kojemu se ljudi pozdravljaju na cesti, u kojem susjedi uvijek priskoče u pomoć, u kojem novac nije mjerilo svega već  još uvijek vrijede pravila uzajamne razmjene dobara, svijet u kojem ljudi rade na zemlji i njeguju svoje djedovine. Prevladavajuća boja je zelena, a ne siva, šuma s divljim životinjama je na dohvat ruke i doslovno mami da uronite u nju, a zvuk potoka i laveža pasa jedino je što narušava tišinu prirode. Bijeg iz grada više puta tjedno za mene nije teška odluka. S tim mislima približavam se imanju.

Vuki, susjedov mali ovčarski pas sjuruje se niz brijeg da me pozdravi nestrpljivo iščekujući kada ću otvoriti vrata štale i pustiti njegovu prijateljicu Hondu vani da cjelodnevna igra može početi. Iz štale dopiru nemirni zvukovi kopita i tiho rzanje. Čuli su me, čekaju i vesele se jutarnjem obroku. Sama sam, ali na imanju uz pet konja i dva psa doista nikada nisi usamljen. Imam svoj jutarnji ritual s kojim započinjem radni dan na imanju. Topim starcu sijeno, puštam Hondu iz štale koja me odmah zaprlja prilikom pozdrava te prebrojavam konje. Dok sam bila srednjoškolka i volontirala u šibenskoj Udruzi Pegaus ideja o vođenju vlastite Udruge i briga oko svojih konja mi se činila tako dalekom i nestvarnom da i danas, prije nego otvorim vrata štale, ubode me iracionalni strah da ću je zateći praznom i da je ovo što radim samo nedosanjani san.

Proviruje Nacikina glava, Shani već lupa kopitom o vrata i čeka sijeno, Maro lagano zarže, a čuje se vrzmanje i iz lijevog kraja štale od Sokola i Feniksa. Na broju su. Shani mi krade sijeno u prolazu dok ga nosim Naciki, no čim svi dobiju sijeno u štali zavlada mir. Ispraća me zvuk žvakanja sijena i ja sam spremna počastiti se kavom. Magla se već povukla, a sunce se penje na nebu. Penje se i moj entuzijazam da će se ovo blato napokon isušiti i olakšati rad na imanju. Izvodim konje vani i gledam ih kako pasu, međusobno se naganjaju i igraju. Uto primjećujem da ne nosim debelu zimsku jaknu, već samo laganu vjetrovku. Prezimili smo zimu! Ekipa, proljeće je došlo!