Naša članica udruge Matea Kovač je jedna od sedam blogera iz Hrvatske koji sudjeluju u projektu Zaklade za razvoj civilnog društvo: “Osmišljavanje i provođenje kampanje za sprječavanje govora mržnje na internetu” pod imenom “Nije smiješno”.
Sva svoja razmišljanja i događaje iz života pretvorila je u blogove koje možete čitati preko naše stranice ovdje. Ovo je razlog zbog kojeg se Matea želi spriječiti mržnju na internetu:
Maleno tijelo u mojim rukama podrhtava od bujice suza koje se slijevaju niz blijedo lice. Da nije u mom naručju vjerojatno bi skliznula na pod i tamo stvorila sitni humak jada. Ne razgovaramo. Ne tješim je jer znam da ona to ne želi. Ona je jaka, prkosna i samosvjesna iako ima samo 10 godina. Ona je povrijeđena, ali sigurna da će riješiti problem sutra u školi. No sad je vrijeme da izbaci sav jad iz sebe i vrati snagu. Zvuk udarca metala od pločice daje mi do znanja da su joj naočale ispale iz ruke. Znam da bi ih rado šutnula nogom daleko od sebe, no ona taj tren prkosno briše suze već balavom rukom i natiče ih na nos. Vlažnu kosu brzim pokretom glave odljepljuje od lica i okreće glavu prema meni. Susrećem se s plavetnilom koje već 24 godine gledam svakodnevno u ogledalu i crte lica identične mojim iako dječje zaobljene, usne tanke i izvijene u neobičan poluosmijeh. Bujica davno zaboravljenih osjećaja preplavljuje me i u trenu se sjetim svih malih dječjih problema koji su bili sastavni dio mog odrastanja. Naočale koje danas smatram gotovo dijelom svojeg tijela tada su bile najgora noćna mora i predmet ismijavanja vršnjaka. Da sam se bar tada mogla zagrliti, utješiti i objasniti maloj sebi da su to prolazne dječje muke.
Uvijek sam imala sigurni kutak u koji sam se mogla zavući i pozabaviti svojim mislima. Pobjeći od svega, razmisliti i krenuti dalje. To je bio luksuz koji današnja djeca nemaju budući da je internet ušao u svaku sobu, pukotinu, skrovište i gotovo postao dijelom nas samih. Bujice riječi i uvreda uveseljavaju mnoge nasilnike, a trajno ostaju pohranjene, zapisane i javno dostupne svima koji se možda žele pridružiti veselici na račun potlačenog. I to najčešće anonimno, iz zasjede ujedaju one koje gotovo i ne poznaju. Prije su riječi dolazile i odlazile, konflikti su bili direktni, oči u oči i to me mnogo puta pogodilo, ali i osnažilo te pomoglo u odrastanju i izgradnji karaktera. Često nismo svjesni osjećaja koje djeca i mladi proživljavaju niti njihove razorne moći te načina na koji oni ostaju trajno zapisani u glavama. Danas je zahvaljujući jednostavnoj dostupnosti informacija vrlo lako širiti mržnju budući da je moguće odjednom biti usmjeren na mnogo osoba i odjednom uključiti u svoj krug mržnje mnogo istomišljenika. A mnogi šire negativnosti iz čiste dosade i jer ne shvaćaju kako naoko bezazlena riječ može utjecati na drugu osobu. Šala, rekli bi neki.
Zaokupljena mislima ni ne primjećujem malu djevojčicu koja iza mog ramena usnama oblikuje jedva čujne riječi: Nije smiješno. Prenem se iz razmišljanja i glasno kažem sama sebi: Doista nije! I vrijeme je da to svi čuju!
[title]BLOGOVI[/title]
[blog4 items=4 cat=blog]
