Potok svjetluca na posljednjim zrakama sunca dok sumrak polako prekriva livadu i poput paučine se lijepi za krošnje gustog šumskog drveća u daljini. Čuju se i zrikavci, poneka žaba se oglasi za konac dana. Kako se približavam manježu sve zvukove nadglasa Melitin vrisak bravo svi,idemo još jedanput! U tijeku je nedjeljni volonterski trening i danas je na repertoaru galopiranje s konjem na ruku. Uzbuđenje je na razini i čuje se topot konjskih kopita, smijeh i pohvale za uspješno obavljen galopski krug s konjem. Dok ih gledam tako crvenih lica i uspuhane sjetim se kako prije par mjeseci, dok su se borili s učenjem ispravnog vođenja konja na povodcu, nisu ni pomišljali da će ikad zajedno s konjem trčati najbrže što mogu. Predivno je gledati napredak mladih ljudi koji su jedan dan ušetali na naše imanje bez velikih očekivanja,a danas pokazuju već zavidnu vještinu u ophođenju s konjima koju premašuje tek njihova velika ljubav prema svim našim donkihotovskim životinjama.

Dok volonteri vode konje na zasluženi odmor i pašu, ostatak ekipe priprema sve za večerašnju zabavu. Oštre se štapići za roštiljanje, pali se vatra, iznosi se hrana i piće i dovršavaju radovi oko imanja. Neumorni Maja, Marita i Hrvoje daskaju kuhinjicu na dječjem igralištu koje je baš u izgradnji. Jedva ih odvlačimo od posla i nagovaramo da sjednu na klupe koje su još jučer izradile. Kamo god se pogleda, vidi se kreativnost Maje Vuge. Svaki drveni komad prošao je kroz njene ruke preobrazivši se u nešto lijepo i funkcionalno. Bojan, mozak gotovo svake Don Kihot operacije, no na imanju zagriženi vrtlar, sadi donirane kaktuse i urla na sve prisutne kako se nedovoljno brinu o cvijeću. Svi ga ignoriraju jer znaju da Bojan prvenstveno voli puno pričati,a cvijeće ne odgovara na njegove provokacije. Matea Drempetić,začudo, večeras ne mete već se besposleno mota okolo zajedno sa mnom. Nas dvije nadgledamo operaciju praveći se da radimo neki jako bitan posao.

I dok napokon okupljeni sjedimo oko vatre i pečemo kobasice, počinje dodjela diploma za postignute uspjehe i svi se valjaju od smijeha jer smo se prisjetili nekih smiješnih situacija s početaka volontiranja. Skupili smo se da obilježimo prvih 6 mjeseci Don Kihota na novom imanju s novo-starom postavom. U tih 6 mjeseci okupili smo mlade ambiciozne ljude koji nam iz dana u dan pomažu da ovaj naš životni projekt zvan Don Kihot napreduje i razvija se kroz nas i u nama.

Nasmijana lica, konji koji pasu oko nas, Honda koja pokušava ukrasti poneku zaboravljenu hrenovku, mace koje nam se motaju pod nogama i vedro nebo iznad nas čini takvu magičnu atmosferu da se osjećam kao da smo u nekom drugom vremenu i da ništa osim ovog trenutka ne postoji. Zadovoljstvo je to koje se teško može opisati riječima, a koje shvaćaju samo ljudi koji rade ono što vole i okruženi su s ljudima s kojim dijele iste ideje te su samim tim povezani na nekoj višoj razini od one na kojoj danas počivaju poznanstva. Prijateljstva koja se rađaju u ovakvim trenutcima su ona koja idu dalje od nekoliko kava dok smo si potrebni, prijateljstva su to koja traju i ostaju u sjećanjima. Takva prijateljstva su i dovela do ove stalne postave Don Kihota, a nešto izgrađeno na takvim temeljima nema roka trajanja.

Hvala dragi ljudi što se tako daleko od kuće osjećam kao doma i što me konstantno vraćate u neke stare dane i sjećate na neke davne početke i što se smijete i plačete skupa sa mnom i što činite snove stvarnim. Hvala što podržavate donkihotovsku ideju u kojoj samo zajedno možemo naprijed u neke nove pobijede jednako dobri, ako ne i bolji.