Naša članica udruge Matea Kovač je jedna od sedam blogera iz Hrvatske koji sudjeluju u projektu Zaklade za razvoj civilnog društvo: “Osmišljavanje i provođenje kampanje za sprječavanje govora mržnje na internetu” pod imenom “Nije smiješno”. 

“To” za toleranciju

Tolerancija je riječ koju možemo čuti posvuda: iskače sa stranica novina, prevrće se po ustima radijskih voditelja, izbija s televizijskih ekrana. Vrlo je to bitna riječ. Duga. Zvučna. Misteriozna. Što se krije iza njenog značenja, ne može se razriješiti u jednoj rečenici. Svako može na nju dati neko svoje objašnjenje. Najčešće se ljudi dobro zamisle kada trebaju definirati riječ tolerancija, iako je čuju gotovo svakodnevno. Koriste je bez prevelikog razmišljanja, čim im se pruži prilika ispale je ko iz topa. „ja sam tolerantna osoba!“  kako misliš tolerantna osoba? Hm,hm… Zbunjeni izraz na licu nakon pokušaja da odgovore na to pitanje najčešće ne mogu istolerirati.

Riječ je to koju ljudi vole izgovarati glasno, s ponosom,  često prkosno. Riječ je to koja prevaljena preko usana radi bitnu razliku među ljudima. Oni koji kažu da toleriraju automatski su sami sebi bitni, drugačiji od drugih, izdignuti iznad mase i nadasve posebni. Često se tolerira, a da se ne zna ni šta, a ni zašto. Bitno je samo reći kako si tolerantna osoba i odmah si kul, ispravan i nitko ne treba više sumnjati u kvalitetu tebe kao osobe i čistoću tvog karaktera.

Tolerancija je tolerantna riječ. Dozvovljava da se s njom poigrava tko god hoće i koliko hoće, podnosi izrabljivanja i prekovremeni rad,  tolerira čak i kad je se upotrebljava u krivom kontekstu i na krivi način. Tolerira svoju upotrebu od strane svih nacionalnosti, bilo koji jezik njoj je blizak, a ni boja kože nije joj neki problem. Gay ili hetero njoj je svejedno. Ružan ili lijep, bogat ili siromašan sve kod nje može. Nije isključiva ni u pitanju vjere. Ma baš ju briga. Samo ne voli licemjere, one koji je izrabljuju, a ne žive u skladu s njom. Koji je razvlače okolo bez kraj i konca, a ponašaju se posve suprotno. Koji se njome diče, a svojim djelima pljuju po njoj. Koji je koriste da bi opravdali svoju netoleranciju u drugim aspektima. „ toleriram ja gejeve, ali samo ne toleriram da hodaju po tlu kojim hodam i ja – normalna osoba zdravih sklonosti“,  rekli bi neki nazivajući se izrazito tolerantnim osobama i dičeći se svojim razumijevanjem za osjetljive, ugrožene i često isključene  društvene slojeve.  „ ma toleriram ja invalidne osobe, ali mi strašno ide na živce kad se moram gurati s njihovim kolicima dok je gužva u tramvaju“, reče tolerantna osoba uvjerena u svoje ispravne čvrste stavove koji su duboko usađeni u njen karakter.

Tolerancija na ovakve izjave često ostaje bez teksta, ponekad zajeca, nekad pukne i isplače se, često poželi dati otkaz, pomišlja o bijegu negdje gdje je niko ne poznaje, a nadasve pomišlja kako bi to bilo da ne postoji. Ona želi da nije potrebna. Ona se ne voli isticati, ona voli postojati kao stanje, a ne kao riječ. Ona želi biti neupitan dio osobnosti svakog čovjeka. Ona ne želi biti samo sklop slova koji je dio vokalnog repertoara vrste Homo sapiens. Ona želi biti opća istina. Ona se nada da će zaživjeti kao takva.

Jednog dana, izdrži…

Hvala istinski tolerantnim osobama koje nemaju potrebu isticati kako su tolerantne, budući da je tolerancija za njih njihovo prirodno stanje. Ulijevate mi nadu da jednog dana više neće biti potrebe da ne toleriram korištenje tolerancije u netolerantne svrhe.